VARŠAVA - Spontana radost

Varšava se dogodila prilično spontano. To je ključna karakteristika ovog putovanja.

Kako bih njenu spontanost što bolje dočarao, krenuću od telefonskog razgovora sa turističkim agentom:

- Dobar dan, izvolite?

- Dobar dan, za koji aranžman imate raspoloživost, dešava se u naredne dvije sedmice, i do sad niko od Crnogoraca isti nije bukirao?

- (Muk od nekoliko sekundi…) Varšava?

- Napravite rezervaciju za dvije osobe.

Volim ljude koji rade u agenciji Buon Viaggio Travel. Umiju da razumiju potrebu klijenta, i da u odnosu na senzibilitet daju prijedloge i nama koji ponekad ne znamo što bismo sa sobom. Oni će znati. Zato im od početka vjerujem. Dakle – hvala.


Ne znam da li i vi na isti način percipirate period koji će da uslijedi, medjutim ja naznaku onoga što će da se dogodi stičem u odnosu na banalnost koja tome nečemu prethodi. S tim u vezi, naše slijetanje u Varšavu je obilježio Ivanin pad čim je izašla iz aviona. Sasvim spontano (jer, jelte, namjerno ne može) sjela je na mali dozvoljeni kofer koji se poput kakve ledene sante na ravnoj površini izgubio iz vidokruga dopuštajući joj da dotakne tlo bukvalno, cijelim tijelom. Eto, na isti takav način smo i metaforički pali na tlo kad smo vidjeli Varšavu. Grad o kojem nijesmo promišljali, čije znamenitosti nijesmo guglali, čije ulice prije putovanja virtuelno nijesmo prolazili. Dopustili smo iznenađenjima sa se dešavaju.


Prvi susret sa stanovnicima ovog grada prezentovan je kroz taksi poslenike. Sa predrasudom smo krenuli u spremno cjenkanje, izmišljanje studentskih priča o zaboravljenom indeksu koji će omogućiti više novca za kafanu, a manje za vožnju. No, neočekivana nonšalantnost taksiste koji je na savršenom engleskom objasnio sve opcije i ponudio najpristupačniju - sve ono što smo predrasudili otjeralo je zajedno sa onim koferom što pade pod pritiskom. 

Do Ibis Centrum hotela stigli smo za dvadesetak minuta. Savremeni, hipsterski lobi bar odisao je najrazličitijim kreacijama koje su mamile pažnju. Po zidovima grafiti, rasparen namještaj formira savršeno uigranu cjelinu, nasmijano osoblje veliča naše postojanje, zahvaljuje se što smo odabrali baš njih. Potenciraju kako imaju samo dvije zvjezdice, ne bi li opravdali potencijalnu grešku. Jedino što sam uočio je da bi naše četiri zvjezdice od njihove dvije imale šta da nauče, kada je tretiranje gosta u pitanju, čistoća, koncept, program.


Koncepti su mi uvijek bili važni. Na koji način se nešto kroz nešto prožima. Bilo mi je zanimljivo na koji način se život prožima kroz Varšavu. Sasvim mirno, i neopterećeno. Različiti fizikusi borave na istim prostorima, ispunjavaju dnevne rutine a na njihovim licima ne možete primijetiti umorenost istovjetnim, klišeiziranost profesije, ne možete vidjeti nezadovoljstvo svakodnevice iz kojeg smo mi potencijalno došli. 


Palata kulture i nauke, visoka 231 metar najvisočije je poljsko zdanje. Otvorena 21. jula 1955. nakon trogodišnjeg prcesa gradnje, dizajnirana je od strane prestižnog tima arhitekata predvoćenih ruskim znalcem ove umjetničke profesije Rudniew-im. Kažem – umjetničke profesije, jer zaista zagovaram da arhitektura prevashodno jeste umjetnost, a onda funkcija, građa i tako dalje do najprostije i najbanalnije ćelije. Upravo u palati kulture i nauke nekoliko stotina ljudi radi, obavlja svakodnevne funkcije, ima sastanke, međutim onaj aspekat koji je meni, kao i ostalim posjetiocima bio primaran, zapravo je estetska i istorijska vrijednost svega.

Plata je multifunkcionalni prostor koji je pored razlčitih institucija ponudio dom brojnim teatrima, bioskopima, koncertnim salama, izložbenim prostorima koji zauzimaju prostor od 10.000 kvadratnih metara, čime dolazimo do podatka da je upravo ova palata najveći izložbeni prostor u Poljskoj. Impozantno, ne? Toliko liderskih, državnih imperativa na jednom mjestu. 

Na vrhu palate nalazi se terasa koja pruža spektakularan pogled na Varšavu. Na horizont raznolikosti, koji u svakoj zemlji gledam, i kreiram unificiranu sliku svijeta sa najvisočijih tačaka.


Nedaleko od palate je Marriott hotel, na čijem se vrhu nalazi Panorama SkyBar. Ukoliko ste čitali moje dosadašnje putopise (ukoliko ove lične pisanije i impresije mogu tako nazvati), primijetili ste moju pasiju prema vrhovima zgrada, i ugostiteljskim objektima na njima. Panorama SkyBar je spektakl u malom. Savršen tretman, kakav na ovom mjestu očekujete. Divni, klasični kokteli. Standaridizovana Marriott ponuda. Sve kako očekujete. Nema iznenadjenja, i nema greške. Naravno, za takav ugodjaj ćete i platiti kako očekujete. Ali mi volimo sebi da kažemo – jedan je život! (A ne znamo da li je. Jednostavno ne možemo znati, nijesmo kadri!)


U Varšavi sam naučio da je takozvani stari dio grada noviji od novog dijela. Ovaj paradoks natjerao me je da se opet, po stoti put zapitam o formama i sadržinama. O načinima na koji proizvode pakujemo u što ljepše kutije, ne bismo li ih što bolje prodali. Upravo jedna takva kutija je i na samom ulazu u stari grad, i zove se Bar and Books. Bilo mi je žao što sam posljednje noći u Varšavi otkrio ovo mjesto. Mada, da sam ga otkrio ranije vjerovatno bih narednih nekoliko godina otplaćivao minus na kreditnoj kartici. (Jedan je život, ne?)

Bar and Books je američka franšiza. Na svijetu ima samo 5 objekata, od toga dva u Njujorku, dva u Pragu, i jedan (ali veoma vrijedan) u Varšavi. U pitanju je gentleman cigarette and whisky bar, drven, pun, masivan, sa ogromnim šankom koji ne ostavlja izbor gdje ćete se smjestiti, jer vas inercija vuče njemu. Volite taj šank, volite taj bar, i sve vrste internacionalnih viskija, od američkih, preko evropskih do japanskih koje ima u ponudi. Volite njihova piva sa raznim primjesama koje ne možete da naslutite. Volite savršen promjer džina i tonika, i uživate u umjerenom dimu tompusa koji će vam prodati čak i ako nijeste pušač. Zato što su talentovani da prodaju. Medjutim ne žalite, jer je ovaj bar uspomena koju ćete ponijeti zauvijek. A rate će se otplatiti nekako.


- Moramo li mi nazad sjutra?, pita Ivana.

- Odavno ništa ne moramo, ali smo izabrali da idemo. Budimo dosljedni.

- Ma ti hoćeš da se vratiš zato što produžavaš za Dubrovnik!

- A, ima i tu istine…, odgovaram, zaspijevamo, i sanjamo o narednim destinacijama.